Danas sam slučajno zaglavio sa društvom u kafani i prilično sam kasnio kući. Došao sam negdje oko 18 sati i već smislio izgovor koji ću da kažem voljenoj ženi, ali… kada sam ušao nje nije bilo. Prošao sam kroz cijeli stan i nisam je našao. Pomislio sam da se naljutila i otišla komšinici, raspremio sam se i otišao pod hladan tuš da malo dođem sebi prije nego ona dođe.
Nakon što sam se istuširao i izašao vani nje i dalje nije bilo. Malo sam se otrijeznio i tada sam se počeo brinuti… GDJE JE… Uzeo sam telefon da je pozovem, ali bila je nedostupna, pozvao sam neke njene prijateljice, ali nisu znale gdje je. Onda sam ugledao cjeduljicu na kuhinjskom stolu, panično sam je zgrabio i počeo da čitam. Pisalo je…
Tada sam shvatio da je gotovo… UŽIVAJ U OSTATKU ŽIVOTA SA SVOJIM DRUGOVIMA…
Pišem ovo jer znam da čita ove ispovijesti i jedini su mi trenutno način da je kontaktiram… Ana izvini, vrati se, moj život bez tebe ne znači mi ništa, ni svi ogu zamijeniti tebe… Jedina vrati se molim te, volim te.”