“Imam odraslog sina i ćerku. Muž i ja smo im u svemu pomagali, od učenja do kupovine kuće i čuvanja njihove djece.
Danas živim sama, muž mi je umro prije nekoliko godina.
Imam malu penziju, jedva pokrivam osnovne potrebe. Ponekad kada kupujem lijekove, bukvalno moram da se odreknem hrane. Djeca su svjesna moje situacije, ali nijedan jedini put nisu se ponudili da mi pomognu.
Jednom sam nagovijestila da bi mogli da plaćaju pola mjesečnih računa jer će njima ostati stan kada umrem. Sin se pravio da ne razumije šta sam rekla, a ćerka je rekla da jedva plaća sopstvene troškove.
Nijedno od njih ne ide prevozom na posao, imaju skupe automobile. Ljetuju svake godine na skupim mjestima u skupim hotelima.
Ćerka svakog mejseca kupuje novu odjeću, svoju kćerku obasipa novcem. Dijete za džeparac dobija veći iznos nego što je moja penzija. Kod sina u kući sav novac kontroliše njegova žena. Čak i kad bi htio da mi pomogne, ona ne bi dozvolila.
Kad mi je komšinica ponosno rekla kako joj djeca plaćaju ljetovanje svake godine, donose hranu i plaćaju račune, bukvalno sam bila uvrijeđena. I ja sam uradila za svoju djecu isto što i ona. Nekad sam od nje pozajmljivala novac, ali više se ne usuđujem, bojim se da će me pitati zašto meni djeca ne pomažu kao njoj.
Ja sam svojim roditeljima pomagala koliko sam mogla. Nikad im nisam otišla praznih ruku. Pomagala sam i fizički i finansijski. Da li ja to nisam uspjela da odgajim svoju djecu kako treba?
Nemam nikakvu ušteđevinu, jer muž i ja ništa nismo čuvali, sve smo dali djeci. I eto kako su mi vratili…”