“Sjedim na aerodromu i čekam let iz Las Vegasa za Minhen.
Zadubio sam se u telefon, i čitam nešto, kad pored mene na klupi, sjeda mala djevojčica, sa mamom i sestrom, i krenu da se smiju. Ja imao slušalice u ušima, ali ih sve čujem.
Kad starija sestra kaže mlađoj, na srpskom, ovaj bata mnogo lijep, šteta što ne zna srpski, pa da malo pričamo. Ja prestao da čitam, i krenem da ih slušam. One su me toliko hvalile, čak je nazvale i Zoran, Uroš se zovem. Ušli mi u avion, ja i dalje ćutim.
Sjele su red ispred mene. Tokom cijelog leta su se okretale ka meni, pa mi pjevale, pa mi mahale. Majka ih smirivala, pa mi se izvinjavala, na engleskom. Na aerodromu u Minhenu, dva sata sam čekao let za Beograd, nje dvije su cijelo vrijeme bile oko mene. Kada su me vidjele u avionu za Beograd, nije im bilo jasno, pa me gledale, mama njihova ne vjeruje šta vidi. Nisam mogao da ih lažem, male me odmah pročitale, znaju ko je naš.”