“Imala sam 20 godina kada sam tek rođenu kćerku ostavila ispred doma za nezbrinutu djecu.
Krila sam trudnoću, sama se porodila i istog trenutka se odrekla svoje kćerke. Trudnoća je bila nesretan slučaj za vrijeme studentskih dana i nisam smjela dozvoliti da mi ta jedna greška uništi život. Od tada je prošlo mnogo godina, tačno 22 i danas sam srela moju kćerku.
Tačnije, mislim da je ona, jer kada sam je vidjela kao da sam vidjela sebe kada sam bila njenih godina… IDENTIČNA! Kosa, oči, usta… BEN NA LIJEVOM OBRAZU…
Ma smjela bih ruku u vatru da stavim da je to ona. Krenula sam prema njoj da je zagrlim, da joj kažem ko sam, ali onda sam stala jer sam shvatila da nemam pravo na nju.
22 godine su prošle, a ne prođe niti jedan dan da se sjetim moje kćerke iako je u mom naručju bila tek nekoliko sati. Mislila sam da ću se spasiti ako je se odreknem, međutim ono što osjećam, bol u grudima, to nikada neće proći. Mogu sa sigurnošću reći jer već je prošlo 22 godine, a bol ne da je manja, nego je svakim danom sve veća. Udata sam, imam još troje djece, za one koji gledaju sa strane imam savršen život, ali ono što osjećam u sebi je daleko od savršenog